Is Anybody Out There

.


Staro zvono upravo se oglasilo i označavlo kraj posljednjeg časa u tom danu.Nakon što su svi u velikoj žurbi napustili nekadašnju tamnicu konačno sam mogla biti malo sama.Pod rukama mogu osjetiti hrapavu podlogu stola.

„Robyn ideš li?“ Lizzie me upita poprilično glasno.

„Evo me.“ Signal sam joj dala rukom,pa sam ustala.

Prošla sam pokraj polica prepunih raraznih sastojaka potrebnih za napitke.Sa druge strane vidjela sam nejasan crni odraz profesora Snapea.Nasmješih se.

„Kuda“ ,Lizzie me pogledala sa nekim zanimanjem u očima.

„Ne znam za tebe Liz,no ja moram do knjižnice.“ Nakon toga zastala sam kako bih popravila pelerinu koja mi je polako spadala.

„Ma idem s tobom.“ Odmahnula je rukom i počela se penjati uz stepenice.

„Ovaj Robyn“ ,promuca Lizzie. „Htjela bih ti dati ovo.“ Ruku zavuče u svoju crnu torbu.Nekoliko sekundi ju je pretraživala da bi u konačnici iz nje izvukla snježno bijelu kovertu.

„Od koga je?“ Zapitala sam se.

„To je od mog oca.“ Malo je oknjevala dok je to rekla.

Uputila sam joj nepdređen pogled i nastavila hodati prema knjižnici.Nekoliko napetih minuta kasnije stvorile smo se pred starim vratima knjižnice Hogwartsa.Svijeće bijahu jednini izvor svijetlosti,a miris voska parao je moje nosnice.Iz desnog džepa pelerine izvadila sam papirić roza boje kojeg mi je Umbridgeica dala ranije tog dana.

„Molim vas knjiga Istorija Magije Srednji Vijek.“ Zamolila sam umornuu knjižničarku prekunuvši je u snu.

Nešto je promrmljala i zamakla iza jedne od polica sa knjigama.Poslije par minuta vratila se noseći debelu staru knjigu čije su korice bile potpuno oštećene.

„I što će Žabi ta knjiga?“ Lizzie naposljetku progovori.

„Ne znam.Samo mi je dala taj papirić i rekla da joj donesem knjigu sutra u deset.“

Nakon te rečenice nismo više govorile.Polako smo se približavale društvenoj Slytherina.Još samo ove stepenice,pomislih.Onda sam pogledala prema podu.Čudna tekućina tekla je ispod mojih cipela,a čini se da je i po stepenicama.

„Pazi!“ Viknula sam za Lizzie no već je bilo prekasno.Izgubila je ravnozežu i snažno udaril aglavom od pod.

„Kvragu.“ Procjedila sam kroz zube i potrčala prema njoj.Uskoro počela sam osjećati vrtogalvicu.Sve preamnom postajalo je mutno,iščezalo je.Nakon toga usljedilo je jako bol proizvedena snažnim udarcem.Pala sam.

******
Nisam ni sama sigurna koliko je proslo.Na licu sam osjetila toplotu.Sunčevi zraci probijali su se krzo davno oprane prozore bolničkog krila u Hogwartsu.Ne baš sasvim svjestna polako se pokušavan naviknuti na bol koju osjećam u ruci.Nije mnogo jaka.Moj pogled pao je na maleni ormarić pokraj kreveta.Na njemu se nalazio moj crni iPod i bijela koverta.

„Budna si konačno.“ Daveon je dotrčao do mog kreveta.

„Š...što se desilo.“ Pomalo sam okljevala da ga upitam.

„Nemam pojma.Samo znam da vas je Keith našao u lokvi vode nedaleko od društvene.“

„Zbilja,a što je s Lizzie?“

„Još se nije probudila zadobila je vraški udarac u glavu.Ruka joj je slomljena i gležanj je uganula.“

Tada su se moje oči zaustavile na gipdu omotanom oko moje desne ruke.Poprilično iznenađeno pogeldala sma kroz prozor.Nije se mnogo moglo vidjeti.Zbog silne prašine koja se nakupila mogla sam razaznati sam nekolicinu učenika u dvorištu.Nisam znala šta da kažem.Nisam raspoložena za razgovore.

„Pa ja moram ići.“ Daveon me pozdravio i onda se izgubio.

Dohvatila sam iPod i pustila pjasmu Sympathy for the devil grupe Rolling Stones i lagano zapjevušila zajedno s njima...

P.S.Oprostite što se dugo čekali na post
P.P.S.Oprostite na greškama u pisnju

Crna Slova Njeno Ime

*">


Kapljice kiše zamaglile su mi vid. Grob koji se vidio jasno, sada je mutan, izgubljen. Maramicom crne, moje boje, obrisala sam suze stopljene sa kišnim kapima. Sama sam stajala nad njenom humkom. Gorjela sam od želje da je ovo samo san. Užasna noćna mora iz koje će me zvuk budilnika svaki čas probuditi. Ali ovo nije san i neću se probuditi...
Zemlja na grobu još je svježa. Kiša muči latice crvenih ruža koje leže kraj njene nadgrobne ploče. Osjećam bol u ruci, slaba je. Krv pada sa moje ruke. Prelazi preko rumenih latica ruže, a trnje tjera moju krv da potekne i da se izgubi negdje u zemlji. U mislima čujem pjesmu hora u malenoj kapelici. Suze i dalje teku...

„Dođi vrijeme je da krenemo“, rekao je Scotty krećući se prema meni. On položi svoju ruku na moje rame.

„Ostaću ovdje još malo“, grubo sam je sklonila. Čula sam njegov uzdah i osjetila njegove ruke oko sebe.

„Nije fer,“zajecala sam gledajuci u statuu anđela koji plače nad njenim grobom. Nije ništa rekao. Riječi su ponekad suvišne. Otrgnuvši se iz njegova zagrljaja položila sam posljednju crvenu ružu na njezin grob. Hor je utihnuo. Zavladala je tišina gora od svake boli.

„Odlazi, “, rekla sam grubo i krenula naprijed.

„Znaš zašto sam ovdje.Moramo poći.“ U tonu njegovog glasa osjetila sam par suza koje je očajnički pokušavao zadržati.

Sjećam se pogreba. Nije pustio niti jednu suzu.Duboko sam udahnula.Hladni zrak ispresjecan kišnim kapima ispuni moja pluća.U pravu je.Vrijeme je za polazak....Bacih sam posljednji pogled na crna slova koja ispisuju njeno ime,a onda pođoh za njim.Polako smo se približavali vratima groblja.Svaki je korak bio je teži i bolniji od prethodnog.Odjednom oglasi se stara vrana koja je prije par trenutaka nepomično stajala na zahrđalim vratima.Sada su njena krila a širom otvorena i ploeti.Iznad mnogobrojnih grobova.Iznad mnogih izgubljenih duša od kojih niti jedna nije našla svoj mir...Ma koliko se mi nadali one nikada neće biti mirne jer svaka od njih izgubila je sve.A da li bi vi bili mirni da se vama to desi?Pogeldom sam pratila sam vranu dok se nije izgubila iza starog,oronulog hrasta.

„Hajde.“prešla sam preko mokrih travčica i osjetila sam kako me nježno miluju.Još jedna suza izgubila se u kiši.Svi su plakali.Nebo,oronuli hrast kraj vrata,vrana i naposljetku ja....
Pred vratima crna limuzina se upravo parkirala.Iz nje je izašla Kaitlin.Oči su joj
Pogled joj je odisao boliom,a oči su bile natopljene suzama...

„Kate...“moj pokušaj da bar nešto kažem nije uspio.Osjećam da mi je snaga izmaku i da ću svakoga časa nestati.Posljednja sam ušla u limuzinu.Ti sam susrela popdjednako bolne poglede.Scotty,Keith,Kaitlin,Daveon i Quentin. Svima je teško.Poslje najmanje dvadesetak minuta limuzina se zaustavila ispred raskošne kuće koja danas nije zračila sjajem koji je inače ispunjava.

„Vrijeme je.“ Daveon duboku uzahnu i prvi napusti limuzinu.

Svi smo sljedili njegov primjer.Kuća pripada mom bratu Quentinu i meni.Posjet groblju nije upiso propraviti moje niti ičije duševno stanje.Pa i kako bi.Ariel je ubijena prije samo dva dana.Shrvani smo,iznemogi i slomljeni. Alrielina smrt sve nas je pogodila.Boli toliko jako kao da je su svaki komadić vašeg srca ispaljena po jedna strijela.

*****
„Rekla sam da taj kauč ide na ovu stranu ,“ hladan glas moje maćehe Avery protegao se kroz čitavo prizemlje.

„Ah pa to ste vi.“gadljivo je pogledala u naša mokra tijela.

“Pripazite dane pokvasite tepih“ ,piskutavim glasom pozdravi nas Laurie,njena kći.

Podigoh glavu.Prosteljila sam ju pogledom toliko hladnim da je istoga trena ućutala i povuklase nazad.Zna je da samnom nema šale.

„Idemo“ ,rukom sam dala signal svojim prijateljima.

„Jedva čekam da se vratimo u Hogwarts“ ,Keith se konačno oglasio.

Quentin otvori vrata zajedničke sobe.Hladna je i uredna.Crna i zelena boja jedine se vide.Primetih da Kate briše suze sa svog lica.Ja više nisam mogla plakati.U trenutcima poput ovih najviše bih se povukla u sebe i ne bih dala nikome da mi priđe.Zašto bi ovaj put bilo drugačije?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Credits

Dizajn: Blog Coder
Kostur: Blog Skins
Slika: Devianart
Brushes: Inobscuro